Naši đaci

Upoznajte neke od naših đaka.
Svako od njih je imao svoje dileme i strahove, a opet su uz našu pomoć uspeli da postanu profesionalni glumci koji danas dominiraju kako na našoj TV i filmskoj, tako i pozorišnoj sceni.
Mada smo sigurni da mnoge već poznajete, verujemo da ne znate neke anegdote o trenucima kada su počinjali da se bave glumom u našem glumačkom studiju, kao i o tome kako su tekle njihove pripreme za upis na akademiju.

Da pravila postoje da bi se kršila, kao i da oni koji to rade sa stilom ne samo da skreću pažnju na sebe, već i takvom smelošću zapravo plene, dokazali su naši učenici koji su rušeći ustaljene obrasce za prijem na akademije uspeli da ih upišu i postanu popularni, ali pre svega priznati glumci.


Gluma je mašta

Kao dečak talentovan, pomalo stidljiv ali maštovit i svoj, Aleksandar Radojičić danas često u svojim intervjuima ističe kako smo ga bukvalno naterali da izađe na prijemni ispit koji ne samo da je položio, već i upisao FDU kao prvi na listi u klasi Vladimira Jeftovića.

Bio je jedini naš đak koji je čvrsto bio pri stavu da će samo jednom izaći na prijemni za akademiju, pa šta bude. Dok se u tom životnom periodu borio sa likom Ilije Čvorovića, završavanjem gimnazije i spremanja prijemnog i za Pravni fakultet koji je kao siguricu zbog roditelja iste godine upisao na budžet, nije imao vremena da pronađe dramski monolog i pesmu. Kršeći sva naša pravila, odabrali smo mu priču Mome Kapora „Menzaš” i rekli da nabavi knjigu i donese.

„Aco, jesi našao knjigu? Jesam Sandra. Pa, gde je Aco? U biblioteci. A gde je ta biblioteka? U mojoj ulici Sandra. Aco, sad istog momenta da si otišao po tu knjigu i nemoj da se vraćaš više na pripreme bez nje!”
Bio je to presudan momenat. Znali smo da ako se ne vrati otići će putem pravnika zauvek, kao i da će ako se vrati sa knjigom postati sjajan glumac. Mada nije bio svestan da je upravo izbarao svoj profesionalni put, vratio se.

„Aco, koju ćemo pesmu? Ne znam Sandra, ne stižem, ne znam gde mi je glava! Ok, nabavi Šopaloviće, tamo postoji odlična pesma koja govori o tome šta je pozorište! I nemoj da dođeš bez knjige, prijemni je za 3 dana!”
Došao je sa knjigom, pesmu smo radili navrat-nanos, a na ispitu se naravno zbunio i zamolio komisiju da počne da je govori od početka, a onda zablistao onako kako smo verovali da hoće!

Danas nam je izuzetno drago što smo ga na neki način naterali da se spremi za prijemni!


Gluma je i ples

Jedino što je želeo sa svojih 9 godina bilo je da postane glumac. Mada je znao da naš član može da postane tek u oktobru, kada po pravilu startuje nova grupa polaznika, izrazio je želju da par meseci pre kraja prethodne školske godine, mimo svih naših pravila dolazi na časove naših starijih polaznika i gleda probe predstave kojom će starija grupa  završiti našu školsku godinu.
Mislili smo da će odustati, da je mali, da ne shvata šta mi to radimo, da ne razume predstavu koja nije za njegov uzrast… pogrešili smo! Dolazio je na sve probe, sedeo i gledao bez daha.

Iako je tokom narednih godina odigrao mnogo uloga kako u našoj školi glume, tako i u profesionalnim pozorištima za koje je izabran na audicijama koje su organizovane kod nas (BDP i Malo pozorište Duško Radović) i TV seriji „Metla bez drške”, jedan od najvećih glumačkih problema sa kojima se borio i izborio, priseća se njegova klasa,  bio je prvi pravi pozorišni ljubavni poljubac na sceni u predstavi „Arsenik i stare čipke”. Nikome u pubertetskim danima nije lako da se „filmski” poljubi na sceni, zar ne?

Mada smo za prijemni ispit umesto klasičnog dramskog monologa izabrali besedu Orhana Pamuka, a u originalni tekst obavezne komedije dodali opservaciju na prostor: „što je ovde leeepooo”, Ivan Mihailović je upisao FDU u klasi profesora Dragana Petrovića Peleta, a danas je uspešan mladi glumac koji kada je pobedio u „Plesu sa zvezdama“ se sa setom osvrnuo na dane koje je proveo kod nas ističući da je svoje prve plesne korake naučio od Vesne Dubak Lukić, naše profesorke plesa i scenskog pokreta.


Gluma je disciplina

Bio je pravi buntovnik tokom tinejdžerskih dana, često je bio u sukobu sa profesorima u školi zato što je imao svoj stav i znao da ga iskaže.
„Strahinja, šta misliš da u komunikaciji sa profesorima upotrebiš svoj glumački šarm? Ne pada mi na pamet da se šlihtam! Nije to šlihtanje Strahinja, samo lakši i lepši put. Jednostavno naučiš gradivo, a onda zamisliš da igraš ulogu nekog šarmantnog dečaka, možda baš iz tvog razreda? Razmisi!”
I potom, svojim znanjem i šarmom osvojio je sve profesore!

Nakon mnogo muke u potrazi za monologom, jednog dana je u našoj biblioteci ugledao knjigu „Višnja na Tašmajdanu” i u njoj pronašao deo kojim želi da se predstavi komisiji, ali koji je bio napisan u formi pisma.
“Ne može pismo kao monolog za prijemni Sandra, piše na sajtu”!
“Može Strahinja, važno je da se ti u njemu dobro osećaš”!
Sećajući se tih burnih, dečačkih dana, nakon uspešno odigrane glavne uloge u filmu „Bićemo prvaci sveta“, Strahinja Blažić se danas uz osmeh priseća svojih prvih glumačkih koraka koje je učinio kod nas i koji su ga upornim radom i ozbiljnom disciplinom u našem studiju odveli ne samo stazom akademskog zvanja, već i glumca koji veruje i zna kako da u svom studiju glume stvori nove „prvake sveta”.


Gluma je lep govor

„Ne mogu ja to Sandra! Možeš Branko! Ma, ne mogu Sandra! Ma, možeš Branko!“, priseća se uz osmeh Branko Janković naših časova dikcije i glume na kojima je kao dečak bio izuzetno talentovan, ali veoma tih tokom rada na prvoj ulozi koju je u studiju dobio u predstavi „Dva novca”. Te iste godine kada je na najvećem regionalnom takmičenju „Domijada” tokom dodele nagrada pročitano njegovo ime u kategoriji „Najbolja epizodna uloga”, zbunjeno je stajao u kulisi, kao da se radi o nekom drugom, a kada su ga naši drugari oduševljeno bukvalno izgurali na scenu, on je pobegao misleći da ga blamiraju ne verujući i ne shvatajući da je nagradu dobio baš on.
Poput „vojne obuke“ pomogli smo mu da potpuno ovlada svojim glasom i stekne takvo glumačko samopouzdanje koje mu je uz mnogo truda donelo još mnogo profesionalnih glumačkih nagrada, kao i da danas postane jedan od omiljenih likova TV serije „Vojna akademija“.


Gluma je ambicija

Na časovima glume smo učili i dramaturgiju”, priseća se Sanja Rajačić koja je uz našu pomoć upisala i diplomirala glumu u Njujorku, a danas napisala scenario za dugometražni igrani film “48 sati i 1 minut” koji će snimati kod nas, producirati i u njemu igrati glavnu ulogu.

„Sandra, konačno mi se ostvarila želja! Snimam film po sopstvenom scenariju i potrebni su mi glumci!”, javila nam se srećna buduća producentkinja.

 


Gluma je kreativnost

Iako je jednog trenutka poželeo da se oproba u drugom studiju glume, veoma brzo se vratio kod nas sa rečima: „Gluma je kreativnost, a ne samo audicija za nove predstave u kojima uvek biraju jedne te iste polaznike”, priseća se Marko Grabež koji danas na gotovo svim audicijama dobija jednu od glavnih uloga.


Gluma je avantura

Iz mirnog Sarajeva tokom bombardovanja Srbije, odlučan da upiše akademiju naš učenik Daniel Kovačević je pokucao na vrata našeg tada zatvorenog studija. Praćen avanturističkim duhom, ne samo da je uspeo da uplovi u profesionalne vode već i da zablista u ulozi Dušana Popova, po kome je kreiran lik najpoznatijeg tajnog agenta na svetu, Džejmsa Bonda.


Gluma je igra

Tokom tinejdžerskih dana, bavila se raznim kreativnim zanimacijama, ali jedino mesto gde je uspevala da spoji pevanje, ples i glumu, Anja Mit je pronašla kod nas.


Gluma je jedna ista rola, ali na svoj način

Kao najmlađe u svojoj klasi, ljupke i bebaste unele su pravu pometnju u naš profesorski tim. Sandra je smatrala da moraju da se izbore za svoj status među starijima isključivo svojim talentom, dok je Vesna imala večitu potrebu da ih čvrsto drži u krilu i zaštiti od svakog zla na ovom svetu.
Kada su ušle u uži krug kod profesora Nikite Milivojevića i obe dobile da rade isti monolog iz Sofoklove Antigone, dane su provodile na akademiji upijajući sve što se od njih traži, a potom čitave noći sa Sandrom kreirajući, svaka na svoj način, lik jedne od najvećih antičkih heroina. Iako su obe u našem studiju već prošle kroz žanr antičke drame i igrale u predstavi u čijem sklopu je bila Antigona, za naš studio je najveći izazov bio uspešno spremiti „dve Antigone“ na poptuno različiti način.
Mada naizgled najvece suparnice, od prvog dana su postale najbolje drugarice.

Mia Radovanović je danas pravi buntovnik na sceni koja ne samo da svojom neiscrpnom kreativnom energijom osvaja srca publike u „Pozorištu mladih“ već je i svu svoju pozitivnu energiju usmerila na buduće generacije kao podrška u pripremi za akademiju.

Ivana Adžić se iz svoje povučenosti pretvorila ne samo u veoma maštovitu glumicu, koja danas tumači značajne uloge u Malom pozorištu „Duško Radović“, već i u dobrog pedagoga koji naše polaznike uči lepom govoru.


Gluma je izboriti se sam sa sobom

Došla je kod nas u tinejdžerskim godinama. Mada veoma talentovana, nije mogla da pripadne klasi kojoj je po uzrastu realno pripadala, već je osnove snalaženja u prostoru, dikcije i pozorišnog stvaralaštva ova buntovna devojčica stekla na časovima u klasi naših najmlađih polaznika.

Iako smo mislili da će vrlo brzo odustati od časova na koje dolazi da uči sa decom mnogo mlađom od nje, Katarina Dimitrijević je sa radošću dolazila na sve probe i oduševljeno igrala sa njima u našoj završnoj predstavi „Pokaži šta znaš“.

Tim činom je pokazala da je spremna ne samo da uspešno završi tu godinu kod nas, već i da nastavi da se bori za svoj san koji joj se ostvario prelaskom u stariju grupu, a potom i upisom na FDU gde je na kraju studiranja dobila status najboljeg studenta u klasi profesora Vladimira Jevtovića.